Moj život na jednoj stranici

Zovem se Krešimir Makvić i rođen sam u Zagrebu.

Da preskočim dosadne detalje osnovnoškolske i srednjoškolske naobrazbe (usput budi rečeno, radilo se o općoj gimnaziji), sve do 2 tjedna prije upisa na faks nisam znao što bi studirao.

Imao sam razne fiks ideje u glavi, ali su se one uvijek zadržavale na faksevima humanističkog usmjerenja, iliti, htio sam studirati nešto što kasnije uključuje rad s ljudima. Moje fantazije pretvorile su se u stvarnost kad sam prošao(!) na prijemnom na Fakultetu za defektologiju (današnji Edukacijsko-rehabilitacijski fakultet), iako sam još otišao na prijemni na Visoku policijsku školu ( htio sam bar malo osjetit kak bi to bilo da sam murjak).

I tako su godine prolazile, i ja sam se sve više i više trudio raditi još nešto izvan faksa, a da ima veze sa strukom. Prva stvar u koju sam se uključio bio je Preventivni program Modifikacija ponašanja putem igre koji je provodila nevladina udruga "Igra", u kojoj i dan-danas sudjelujem kao koordinator gorespomenutog programa. Na tom programu naučio sam gotovo sve što danas primjenjujem u radu s ljudima. Kasnije, kako su mi apetiti rasli, uključio sam se u još jedan program naziva: «Veliki brat-velika sestra», ali koji je uključivao rad s odgajanicima Odgojnog zavoda Turopolje. Bio je to jedan novi izazov, i htio sam zapravo vidjeti do kuda mogu ići, s kojom sve populacijom mogu raditi, i iz toga sam mnogo naučio.

Nedugo nakon toga upoznao sam Anu Habdiju Šoršu, socijalnog pedagoga, od koje je potekla inicijativa za osnivanjem Ambidekster kluba, te je svakom tko je htio sudjelovati u programu dala slobodne ruke da iskreira potprogram koji bi sam htio voditi. Puno mogućnosti za kreativnost, ali i puno odgovornosti!

Nakon poučne pričice vraćamo se u sadašnje vrijeme. Prva godina programa Ambidekster klub završila je, kao i mojeg potprograma "Od samosvijesti do inicijative", i moram priznati s rezultatima iznad mojih očekivanja. Nekolicina srednjoškolaca koji su prošli kroz program pokazala je zavidnu razinu znanja i vještina koje smo ih učili, s mojom nadom da će ih uspješno primjenjivati u budućem životu.

Mislili ste da sam samo praktičar, da me ne zanima teorija? Pogrešno! U dva navrata sudjelovao sam na tečaju maloljetničke delinkvencije u sklopu Škole teorije i prakse socijalnog rada, koja se svake godine održava u Dubrovniku, i koja je međunarodnog karaktera. Zašto to spominjem? Zato jer je uvjet za sudjelovanjem taj da morate napisati i isprezentirati određeni rad na zadanu temu, što je moja malenkost, uz pomoć kolege i kolegice socijalnih radnika, i napravila.

Po ovome biste dali naslutiti da dosta vremena provodim za knjigom, ali to je jako daleko od istine. Svo slobodno vrijeme provodim u teretani, a u jednoj sam i radio godinu dana kao fitness instruktor, uz ostale poslove na raznim programima. Pitate se kak to sve stignem? A nisam još ni počeo nabrajati kaj sve radim.....