Ana Habdija-Šorša, diplomirani defektolog-socijalni pedagog, predsjednica Ambidekster kluba

Rodila sam se jednog vrućeg ljeta, točnije  u kolovozu 1961. godine. u jednoj zagrebačkoj bolnici. Moj susret sa svijetom je očito bio vrlo ugodan,  jer oduvijek volim tople ljetne dane i zvjezdane kolovoške noći.
Živopisno djetinjstvo uz mnogo igre, druženja i avantura sa društvom iz ulice  provela u zagrebačkoj Dubravi - gdje još i danas živim.
Veliko iznenađenje za mene je bio moj polazak u školu. Toliko sam bila iznenađena školskom disciplinom i zahtjevima učiteljice da sam se jedva oporavila do četvrtog razreda. Tek tada sam prošla s odličnim uspjehom.
U višim razredima sam gotovo obožavala školu. Društvo u razredu je bilo izvrsno, škole je za nas radila cijeli dan, profesori i profesorice (drugovi i drugarice) su nas upućivali u razne akademske tajne (recimo snimanje filmova s osamilimetarskom kamerom, rezanje linoleuma pod kutom od 45 stupnjeva, crtanje kota s olovkom 4H, debljine  0,01 mm, izrada modela jedrilice, dvoglasno i troglasno pjevanje).
Tada se na vjeronauk pohađao isključivo u crkvi, i to jer bilo super, jer smo  na vjeronauku učili diskutirati i uvažavati različite poglede i mišljenja, što baš nije bio slučaj u školi. Osim toga,   u našoj crkvi je djelovao Karitas, a san gotovo svake trinaestogodišnje djevojčice je činiti dobra djela. Tako sam i ja sa svojim prijateljicama mogla pomagati bakicama, čistiti im kuću i odlaziti u dućan po namirnice. Pomagala sam i "bokcima", kako ih je zvala moja baka. Nas su posjećivala dvojica braće koji su bili gluhi, nijemi i slijepi. Često su bili gladni, te smo ih gostili ručkom i davali namirnice "za put".
Srednja škola je također bila iznenađenje za mene. Upisala sam srednju Zdravstveno-tehničku školu i tamo mi je bilo vrlo dosadno. Ali budući da sam bila u sustavu "Šuvarovog sistema školovanja", nakon 2. razreda mogli smo odabrati drugu školu. Ja sam odabrala "Centar za kulturu", tj. II gimnanziju u Križanićevoj. Tamo je bilo mnogo interesantnije, ponekad i toliko zanimljivo da je učenje i akademski užici bilo u drugom planu.
S prijateljicama sam se nakon završene škole upisala na Filozofski fakultet. Umjesto da nađem odgovore na bitna pitanja adolescencije «Tko sam, kamo idem, koja je moja životna svrha»  započela sam svoju adolescentnu krizu u kojoj stvarno nisam znala što sa sobom. To sve skupa nije nimalo lijepo izgledalo i kada se činilo da su za mene sve nade izgubljene pojavio se moj "princ na bijelom konju", moj budući muž. Uz njega sam shvatila  da je važno ostvariti svoj životni san. Stoga sam upisala onaj studij za koji sam osjetila da mi treba za moj životni plan - socijalnu pedagogiju.
I od tada se dogodilo mnogo toga, više mi nikad nije bilo dosadno i sve bi moglo bi se svesti u jednu rečenicu:"Moj životni san se ostvaruje".
Vrhunac svojih profesionalnih nastojanja ostvarila sam u Ambidekster klubu, organizaciji koja je kao slučajno nastala nakon (3, 5 ili 10 godina) profesionalnog vrludanja i istraživanja njenih članova - osnivača. 2003 godine kad smo se udružili, otvorili smo vrata u novi   sinergetski skok, obuzeo nas je entuzijazam koji do danas nije bilo moguće ugasiti.
Meni je, kao majci jednog izvanrednog djeteta, to iskustvo roditelja,  kao i privilegija sudjelovanja u  odgoju  svestrane osobe, bila inspiracija  za  kreiranje zanimljivih programa rada s djecom, mladima i roditeljima.
Ne biste vjerovali, a nisam ni ja prije toga, koliko je toga moguće napraviti uz solidno obrazovanje i  dobro društvo. Svi oni s kojima radim - djeca, mladi, roditelji, obitelji i suradnici su moja inspiracija, za posao i za život.
Svima vam zahvaljujem, dragi moji, što živim tako uzbudljivim i kreativnim životom! Također i Vama, nepoznati čitatelju/čitateljice zahvaljujem na inspiraciji za ovu crticu i upoznavanje sebe s vašeg kuta gledanja.